U poređenju sa Golim otokom Alcatraz je bio luksuzni resort

Kada se spomene "Goli otok" mnogi ljudi u Hrvatskoj, jednako kao i u drugim zemljama na području nekadašnje Jugoslavije, imaju uglavnom neku maglovitu sliku o čemu se tu radi.

Ali kada o Golom otoku treba nešto konkretnije reći, nastaju poteškoće. Većina niti zna što se tu zaoista događalo, niti ko je tamo bio zarobljen, a mnogi ne znaju ni gdje se on tačno nalazi.

Razlog tome je nesklonost aktera kako na lijevom, tako i na desnom kraku političke scene u postjugoslavenskim zemljama da se Golim otokom bave i da o njemu govore.

Politički logor

Politički logor Goli otok osnovan je za jugoslavenske političke zatvorenike 1948. godine po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države, u velikoj "čistki" u redovima Komunističke partije Jugoslavije nakon Rezolucije Informbiroa.

Izabran je zbog svoje nenaseljenosti i nemogućnosti bijega. Ono što se manje zna, dio logora je bio i susjedno ostrvo Sveti Grgur, otvoreno godinu kasnije.

Prvu godinu su žene isto kao političke zatvorenice provele na Golom otoku, a onda se za njih gradi kompleks na Grguru i te bivaju tamo do 1953 godine, znači otprilike do Staljinove smrti. 

"Nakon Staljinove smrti oni puštaju političke zatvorenice", rekao nam je Sanjin Patalić.

Čovjek koji deceniju istražuje istoriju logora i kaznionice, a razgovarao je sa više od stotinu zatvorenika i bivših radnika zatvora.

Većina žena nije kažnjena zbog svog političkog djelovanja, nego rodbinskih, bračnih ili prijateljskih veza s narodnim neprijateljima. Podvrgnute su torturi međusobnog kažnjavanja, rodno osjetljivim ceremonijama sramoćenja i torturi stalnog ispitivanja. Preživjele nakon izlaska svjedočile o događanjima u logoru, već od trenutka dolaska na ostrvo.

Ponižavanje i sramoćenje žena

"Kada je partija na vas računala, vi ste u tom momentu toj partiji zabili nož u leđa", tim bi riječima Marija Zelić, upravnik ženskog zatvora na ostrvu Sveti Grgur dočekivala zatvorenike.

Žene su živjele u užasnim uslovima. Dan se svodio na teški rad i mučenje. Radile su u proizvodnji keramičkih pločica. Sve što su ovdje logorašice napravile, to je preduzeće Mermer, Udbino preduzeće švercalo u Italiju. Tako su dolazili do prijeko potrebnih deviza za ondašnji režim. 

Politički logor Goli otok radio je deset godina. Do danas su sačuvane tek rijetke zgrade iz tog doba.

Takozvana kamena zgrada. Ona je prva izgrađena na ostrvu 1949. godine i ovdje je bila uprava logora. Kasnije je prenamijenjena u prostore za posjete. Zamislite bile su dozvoljene posjete, jednom mjesečno, dva sata i samo uža porodica.

Uz ovu zgradu očuvana je i zgrada kina i nova zgrada uprave. Samo one svjedoče o desetogodišnjem mučenju zatvorenika na Golom otoku.

Staljinističko mučenje

U logoru za staljiniste, logoraše su mučili staljinističkim metodama. Jedna od najpoznatijih tehnika mučenja je bila ta da su morali iskopati jednu jamu, posaditi sadnicu drveta i onda čitav dan okretati se oko te sadnice i praviti joj sjenu.

Imamo drugu tehniku koja se zvala rešetke ili topli zec. To su dva reda postrojenih ljudi okrenutih jedan prema drugima i onda su novi zatvorenici prolazili kroj te rešetke dok ih ovi tuku svom silom. 

Neki nisu uspjeli preživjeti niti dana na Golom otoku jer su podlegli povredama nakon pomenutih rešetki.

Na Golom otoku je bilo zarobljeno između 17 i 32 hiljade zatvorenika. Tačan broj se ne zna. 600 ih nije preživjelo mučenja političkog logora. Mjesto njihovih posmrtnih ostataka niti dan danas nije poznato.

Goli otok je danas zapušten, raščerupan i niko o njemu ne brine. Od devedesetih se on ne uklapa u narativ po kojem su Hrvati najveće žrtve političkog logora jer činjenice to ne potvrđuju.

Najviše Albanaca i Srba

Za vrijeme infrmbiroa najviše je tu bilo Albanaca i Srba jer su oni bili najzagriženiji staljinisti s područja bivše Jugoslavije pa je najveći broj njih bio tu. Onda u drugom dijelu istorije najveći je broj Srba pa tek ostalih manjina, govori nam Patalić.

Goli otok je bio veliki industrijski kombinat. Postojale su četiri tvornice. Bilo je tu brodogradilište, drvna industrija, kamena industrija i metalna industrija. 

U tih trideset godina proizvodnje Goli otok je bivšoj vlasti privredio više desetaka miliona dolara. U industrijskom kompleksu iza 1960. pa tokom sedamdesetih i osamdesetih godina radili su mlađi punoljetnici i osuđenici na dugogodišnje zatvorske kazne.

Intelektualna elita osuđena na blaže kazne tokom političkih previranja sedamdesetih i kasnije, uopšte nije bila na Golom otoku, već na susjednom ostrvcetu koje je ranije bilo ženski zatvor.

Svakoga dana stotine, u špici sezone i hiljade turista posjete ostrva. Sanjin Patalić jedan je od zaljubljenika u ostrvo koji im priča priču. Nada se da će ubuduće otvoriti muzej sjećanja. Naravno ako mu to omogući država koja je vlasnica ostrva i kompleksa o kojem ne brine od zatvaranja zatvora 1988. godine.