Veliki Getsbi: Roman koji su ljudi pogrešno shvatili

Malo likova u književnosti, ili čak životu, predstavlja oličenje nekog doba tako vjerno kao što to čini Džej Getsbi sa dobom džeza.

Ekstravagantni domaćin samo je jedan dio njegovih komplikovanog identiteta.

On je i krijumčar alkohola, do guše zaglibljen u kriminalnim aktivnostima, da ne pominjemo zabludeli proganjač čije razmetanje vremenom postaje izričito neukusno.

Nerazumjevanje je bilo dio priče Velikog Getsbija od samog početka.

Žaleći se prijatelju Edmundu Vilsonu neposredno poslije objavljivanja romana 1925. godine, Ficdžerald mu se povjerio da „od svih prikaza, čak i onih najpozitivnijih, nijedan nije imao ni blagog pojma o čemu knjiga govori".

Kolege pisci kao što su Idit Vorton divili su se knjizi, ali kao što je kritičarka Morin Korigan napisala u knjizi Čitali smo je i dalje: Kako je nastao Veliki Getsbi i zašto toliko traje, popularni kritičari su je čitali kao krimić i bili izričito neimpresionirani njom zbog toga.

Ficdžeraldova najnovija knjiga ćorak, glasio je naslov u Njujork vorldu.

Roman se nije baš najbolje prodavao, i u vrijeme autorove smrti 1940. godine, primjerci veoma skromnog drugog tiraža odavno su završili kao remitenda.

Getsbijeva sreća počela je da se mijenja kad je odabran kao poklon u američkoj vojsci.

Dok se bližio Drugi svjetski rat, skoro 155.000 primjeraka podijeljeno je u specijalnom izdanju za oružane snage, preko noći mu stvorivši novu čitalačku publiku.

U svitanje pedesetih, cvjetanje Američkog sna ubrzalo je tematsku relevantnost romana, a u vrijeme šezdesetih, proglašen je za sveti tekst.

U međuvremenu je postao moćan fenomen u popularnoj kulturi za koji čak i oni koji ga nikad nisu čitali imaju osjećaj da jesu, uz pomoć, naravno, Holivuda.

Godine 1977, vrlo brzo nakon što je Robert Redford odigrao naslovnu ulogu u adaptaciji čiji scenario je napisao Frensis Ford Kopola, prvi put je zabijeležena riječ „getsbijevski" .

Uz filmski spektakl Baza Lurmana iz 2013. godine, knjiga je samo u protekloj deceniji izrodila grafičke romane, mjuzikl i interaktivno pozorišno iskustvo.

Od sad pa nadalje, vrlo verovatno ćemo viđati još više takvih adaptacija i posveta, zato što su početkom godine istekla autorska prava romana, omogućivši svakome da ga adaptira bez dozvole zadužbine.

Uzmite, na primjer, novi roman Majkla Ferisa Smita Nik.

Naslov se, naravno, odnosi na Nika Karaveja, Getsbijevog naratora, koji ovde dobija vlastiti potpuno razrađeni istorijat.

To je priča o momku sa Srednjeg zapada koji odlazi u Evropu da se bori u Prvom svjetskom ratu i vraća se promijenjen, burnom ljubavnom aferom u Parizu jednako kao i rovovskim bitkama.

On ima taman toliko vremena za još jedan impulsivni izlet u podzemlju Nju Orleansa, pre nego što se uputi u Vest Eg na Long Ajlendu.

Nemogući san?

Kao i mnogi, Smit se prvi put susreo s ovim romanom u srednjoj školi. „Ništa ga nisam razumio", kaže on za BBC, iz svog doma u Oksfordu, u Misisipiju.

„Činilo mi se da govori o gomili ljudi koji se stalno nešto žale na stvari na koje ne bi smeli da se žale."

Tek kad ga je uzeo ponovo dok je živio u inostranstvu u poznim dvadesetim, počeo je da uviđa snagu ovog romana.

„Bilo je to za mene veoma nadrealno čitalačko iskustvo. Činilo mi se da se sa svake stranice nešto obraća direktno meni, onako kako to uopšte nisam očekivao", prisjeća se on.

Kad je stigao do scene u kojoj se Karavej najednom sjeti da mu je trideseti rođendan, Smit je već imao pregršt pitanja kakva je zapravo osoba koja je narator Getsbija.

„Izgledalo mi je kao da mu se desila neka istinska trauma zbog koje je toliko rezervisan, čak i prema samom sebi.

Palo mi je na pamet da bi bilo strašno zanimljivo kad bi neko napisao Nikovu priču", kaže on.

Godine 2014, u vrijeme kad je već bio objavljivani autor u svojim četrdesetim, sjeo je da uradi upravo to, ne pomenuvši ništa ni agentu ni uredniku.

Tek kad je predao rukopis 10 mjeseci kasnije, saznao je da zakon o autorskim pravima znači da će morati da sačeka 2021. godinu da bi ga objavio.

Smit ukazuje na citat jednog od Ficdžeraldovih savremenika koji mu je pružio ključ za razumijevanje Karaveja.

„Ernest Hemingvej u svojim memoarima Pokretni praznik kaže da nismo vjerovali nikom ko nije bio u ratu, a to mi je zvučalo kao prirodan početak za Nika."

Smit zamišlja da se Karavej, koji se bori sa PTSP-om i traumom iz rata, vraća kući u zemlju koji više ne prepoznaje.

To je veliki kontrast u odnosu na urnebesnu halabuku svih onih provoda, ali Karavej je, smatra Smit, razlog zašto se Ficdžeraldov roman i dalje čita.

„Možda nisu šampanjac i plesanje, već pitanje gdje smo, osjećaj da sve može da se sruši svakog časa, ono što Getsbija čini značajnim od generacije do generacije."

Vilijam Kejn, ekspert za američku književnost i profesor engleskog na koledžu Velsli, slaže se da je Nik ključan za razumijevanje bogatstva romana.

„Ficdžerald je razmišljao o tome da ga napiše u trećem licu, ali se na kraju odlučio za Nika Karaveja, naratora iz prvog lica, koji će ispričati Getsbijevu priču i koji će biti posrednik između nas i Getstbija.

Moramo da reagujemo na Getsbija i da ga razumijemo, i dok to radimo, svjesni smo da mu prilazimo kroz Nikovu veoma specifičnu perspektivu, kao i kroz njegov veoma ambivalentan odnos prema Getsbiju, koji je istovremeno prepun hvale i oštre kritike, a u nekim trenucima čak i prezira", kaže on.

Kao i Smit, Kejn se prvi put susreo sa romanom kao student.

Bila je to drugačija era - šezdesete - ali uprkos tome, veoma se malo pažnje posvećivalo Niku.

Kejn se sjeća da se umjesto toga govorilo o simbolizmu - legendarnom zelenom svjetlu, na primjer, i Getsbijevom slavnom automobilu.

To je podsjetnik da je, na neki način, obrazovni sistem jednako kriv kao i popularna kultura za naše ograničeno čitanje ovog iskonskog teksta.

To možda jeste Veliki američki roman, ali na manje od 200 strana, njegovo suptilno ekonomično pripovijedanje čini da mjesta za proučavanje imaju veoma lake tačke ulaska.

Da ironija bude veća, imajući u vidu da je ovo roman iluzije i deluzije, u kom je površinski doživljaj ključan, mi prečesto zanemarujemo teksturu njegove proze.

Kako to Kejn kaže:

„Kad razmatramo Velikog Getsbija, mislim da moramo da razmišljamo o njemu ne samo kao o romanu koji je prilika ili tačka odstupanja da porazgovaramo o velikim američkim temama i pitanjima, već da istinski zaronimo u bogatstvo Ficdžeraldovog pisanja.

Moramo da prodremo u Getsbija, to je tačno, svjesni njegovog društvenog i kulturološkog značaja, ali moramo i da mu se vratimo kao pukom književnom iskustvu."

Kejn ponovo iščitava roman svake dvije do tri godine, ali se često zatiče kako razmišlja o njemu između dva čitanja.

Snovi o boljoj budućnosti

Kao prošlog ljeta, na primjer, kad je američki predsjednik Bajden, prihvatajući predsjedničku nominaciju svoje stranke na Demokratskoj konvenciji, govorio o pravu da se slijede snovi o boljoj budućnosti.

Američki san, je, naravno, još jedna od Getsbijevih velikih tema, i tema koja se uporno pogrešno tumači.

„Ficdžerald pokazuje da je taj san veoma moćan, ali i da je za većinu Amerikanaca veoma teško da ga ostvari.

On im uliva veliku nadu, veliku želju i zaista je izuzetno koliki trud mnogi od njih ulažu da ispune te snove i te želje, ali taj san je van domašaja mnogih i mnogi se odriču previše toga da bi postigli taj veliki uspjeh", ističe Kejn.

Među preprekama, čini se da Ficdžerald poručuje, nalaze se utvrđene klasne razlike koje nikakva količina novca neće omogućiti Getsbiju da premosti.

Taj stav je u skladu sa raspoloženjem koje je Kejn osetio među vlastitim studentima - izvesnu „melanholiju" prema Američkom snu, osjećaj koji su potpirile rasne i ekonomske neravnopravnosti koje je pandemija samo produbila.

U nekim drugim aspektima, roman nije baš najbolje ostario.

Iako je Ficdžerald pokazao na kojoj strani mu stoji naklonost istakavši brutalnu ružnoću belih suprematističkih uvjerenja Toma Bjukenona, on uporno Amerikance afričkog porijekla opisuje kao „bakovi" (pogrdan rasistički izraz toga vremena).

Čitanje romana je frustrirajuće iskustvo i sa feminističke tačke gledišta: njegovim ženskim likovima nedostaje dimenzionalnost i samostalno djelovanje, a umjesto toga se posmatraju kroz prizmu muške požude.