Ernesto Teodoro Moneta, dobitnik Nobelove nagrade za mir

Na današnji dan 1833. rođen je italijanski novinar i pacifista Ernesto Teodoro Moneta, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1907. 

Bio je direktor milanskog lista "Il Secolo" i predsednik Internacionalnog kongresa za mir u Milanu 1906, a u mladosti Garibaldijev sljedbenik i borac.

Umro je 10. februara 1918.

Ernesto Teodoro Moneta rođen je u aristokratskoj milanskoj porodici Moneta, koji su bili lično direktor Zecca od Milano i potomci Oldrada de Monetariisa, plemića koji je sudjelovao u Prvom krstaškom ratu 1096. 

On je dakle sin Carla Aurelija Monete (rođen 1788. god. Robecco sul Naviglio ) i Giuseppina Muzio. 

Otac mu je ostavio solidan materijalni položaj naslijeđen od svog djeda Giuseppea Monete, koji je bio među prvim industrijskim proizvođačima sapuna od kaustična soda u modernoj Italiji.

Ernesto Teodoro odrastao je u dvije seoske vile u čijem je vlasništvu njegova porodica Missaglia, gdje ga je školovao učitelj, ali se ipak nije dao u iskušenje mirnog aristokratskog života.

Od mladosti je na njega uticalo iskustvo u borbi protiv austrijska dominacija (koji je tada kontrolisao velik dio sjeverne Italije) i 1848., u dobi od 15 godina, učestvovao je u barikadama Pet dana Milana. Takođe je navodno bio član Mason, organizacije koja je u to vrijeme imala važnu ulogu u promicanju liberalnih ideja u Italiji.

Na početku 1850-ih godina , studirao je političko-pravne nauke na Sveučilištu u Paviji, od kojeg je ipak dovoljno brzo odustao da se posveti borbi Jedinstvo Italije (zemlja je tada podijeljena na mnoga kraljevstva često pod stranim uticajem).

Od 1900. do svoje smrti 1918. Moneta je bolovao od glaukoma, a dugo je boravio u zemlji oporavljajući se od operacija očiju koje su jedva spriječile potpunu sljepoću.

Fizička patnja pročistila je Monetin visoki osjećaj svrhe, ali nije umanjila njegovu suštinsku bujnost, čak ni u poodmakloj dobi, ili njegovu sposobnost da snažno izrazi svoja uvjerenja. 

Tokom Prvog svjetskog rata, na primjer, podržavajući ulogu Italije u ratu, rekao je: «Ja, kao Italijan, ne mogu sebe staviti kao au dessus de la mêlée. Moram sudjelovati u životu svoje zemlje, radovati se njezinim radostima i plakati njezinim tugama.»

Moneta je podlegao upali pluća 1918. u dobi od osamdeset pet godina. 

Spomenik koji su mu prijatelji podigli 1925. godine za vrijeme fašističkog režima odvezen je u skladište i tako je izbjegao uništenje kada je na to mjesto pala bomba tokom Drugog svjetskog rata. Natpis na njegovom podnožju čuva suštinski paradoks njegova života, jer mu se odaje počast i kao Garibaldijevom partizanu i kao apostolu mira.