Dječiji pjesnik, boemske duše - Miroslav Mika Antić

Renesansni umjetnik u čemernoj stvarnosti, čovjek koji je od života pravio magiju, šarmantan i neodoljiv čak i kada griješi, slikar, pjesnik, reditelj, buntovnik i boem.

Sve su ovo sjećanja najbližih na pjesnika Miroslava Mike Antića, 90 godina od njegovog rođenja.

„Mika nije mogao da živi po diktatu čemerne dosadne stvarnosti, nego je želio da svaki dan koji proživi učini neobičnim, da bude prožet nekom lirikom koju je sam stvarao", kaže Nemanja Rotar, Antićev sestrić i književnik, za BBC na srpskom.

Pisao je tako da svako razumije šta je htio da kaže, ocjenjuje Pero Zubac, književnik i Antićev bliski prijatelj.

Kroz teme detinjstva, Antić je prijemčivo i otvoreno pisao o životu, kaže Mina Đurić, docentkinja na katedri za srpsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu.

„Uvek je buntovno i boemski gradio viđenje svijeta van literarnih normi vremena. U razgovoru sa drugima poetizovao je svakodnevne teme, a metaforama stvarao čudesno, vječno i metafizički", dodaje docentkinja.

Poetički blizak Branku Miljkoviću, Stevanu Raičkoviću i Desanki Maksimović, ovaj pjesnik ravnice, kako ga Đurić opisuje, ostaje „vječiti sagovornik djetinjstva, mladosti i svakog drugog doba."

Pored brojnih priznanja, Mina Đurić smatra da je najbolja nagrada „što se od najranijeg detinjstva, preko školskog programa do drugih prilika čitaju i pamte njegove pjesme - Plavi čuperak, Besmrtna pesma, Šašava pesma."

Plavi čuperak- ljubavne pjesme za tinejdžere, ali i odrasle

Objavljena sredinom 1960-ih godina, ova zbirka pjesama smatra se njegovim najpoznatijim djelom.

Opisivali su je kao skup ljubavnih pjesama namijenjenih dječacima i djevojčicama koji tek ulaze u pubertetski period.

Pjesma Plavi čuperak po kojoj je zbirka nazvana, uvela je Jelenu Smiljanić iz Čačka u svet Antićeve lirike.

„Sjećam se da mi je tada bilo žao što nemam plavu kosu, pa da i meni neko zaljubljenim Mikinim riječima posveti te stihove. Gotovo je nemoguće a da ne probudi čak i ona najskrivenija osjećanja - od najnježnijih ljubavi do najveće sjete", kaže Smiljanić.

Čiji je plavi čuperak?

Kome su, zapravo, posvećeni stihovi pjesama koje su se našle u lektiri za 7. razred osnovne škole?

Nemanja Rotar kaže da je samo njegova majka, Antićeva sestra, u to vrijeme znala sve pjesnikove tajne.

Iako se Antić tri puta ženio, imao je „prijateljski i čudnovat odnos" do kraja života sa prvom suprugom, koja se poslije razvoda preselila u Beograd, otkriva Roter.

„Mika je, dolazeći u Beograd, pisao određene stihove koje joj je ostavljao u jednom parku, u jednom drvetu", priča.

Kada je skupila mnoštvo pjesama i pisama, upitala ga je zašto ih ne objavi.

„Tako je nastao Plavi čuperak - skup stihova i ljubavnih razmišljanja koje je dijelio sa ženom sa kojom je intelektualno bio povezan", objašnjava Rotar.

Ko je Miroslav Mika Antić?

Rođen je 14. marta 1932. u Mokrinu.

Studirao je slavistiku - češki i ruski jezik, na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Poslije studija, radio je kao novinar u listu Dnevnik.

Bio je glavni urednik revije za džez i zabavnu muziku Ritam, i dječijeg časopisa Neven Čika Jova Zmaj.

Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih, Nevenove, Sterijinog pozorišta i Zlatne arene za filmski scenario.

Neka od najznačajnijih Antićevih djela su Ispričano za proljeća, Plavo nebo, Roždestvo tvoje, Koncert za 1001 bubanj, Garavi sokak, kao i knjiga za decu Plavi čuperak, Šašava knjiga iPosljednja bajka.

Režirao je filmove Doručak sa đavolom, Sveti pesak, Široko je lišće, Strašan lav.

Preminuo je 1986. godine u Novom Sadu.

Jednostavan jezik obojen osjećanjima

Nemanja Rotar ističe da je Antić pisao jednostavnim jezikom, lakim za razumijevanje.

„Ljudi su shvatali taj jezik, a emocije koje su ti stihovi budili su bile bliske ljudima", objašnjava.

Jedna od Antićevih vrlina bila je, kako kaže, „estradna žica da priča sa mnoštvo ljudi".

„Imao je jednu dozu patetike, ali koja ne prelazi u kič već se drži na tananoj niti da ne pređe u nešto što nije estetski vrijedno i tako je osvajao ljude."

Pored Čarlsa Bukovskog i Ive Andrića, Roter procjenjuje da je Antić među najcitiranijim pjesnicima na društvenim mrežama.

„Oživio je, što je potvrda da je i današnjim generacijama zanimljiv i da budi emociju", objašnjava on.

Za Jelenu Smiljanić su Antićevi stihovi „jednostavni, vrlo često i bez rime, ali u takvoj kompoziciji koja se pjeva, recituje i rimuje sa dušom."

„Čista i neiskvarena ljubav, dorasla do zrelosti djeteta, stvarna baš zato što je puna nestvarnog i kao takva zauvijek nadahnuta", opisuje ona.

Čovjek sa viškom energije koju je nesebično dijelio

„Rijetko se rađaju takvi ljudi. Čovjek satkan od zvijezda koji je došao sa zvijezda gdje se kasnije i vratio", opisuje Zubac pjesnika.

Prvi susret sa Antićem Zubac pamti po dugačkom redu u kojem je čekao da bi dobio pjesnikov potpis na Festivalu mladih pjesnika u Vršcu.

Nije ga dočekao, ali će ga upoznati nekoliko godina kasnije u Novom Sadu.

„Recitovao sam na fakultetu pjesmu o majci koju sam napisao, a on je bio u publici", priča Zubac, u to vrijeme student Filozofskog fakulteta u Novom Sadu.

Poslije nastupa je došao u kafanu u kojoj je bio i Antić.

„Zvao me je da nastupam na književnim večerima na kojima je i on nastupao. Bio je izuzetno nesebičan, hrabar i pošten čovjek, sa viškom energije koju je nesebično dijelio", seća se Zubac.
Vremenom su Zubac i Antić postali bliski prijatelji, putovali i nastupali po celoj bivšoj Jugoslaviji.

Često su odsjedali zajedno u sobi, ali je bilo problema zbog drugačije navike.

„Nisam mogao da spavam bez muzike, a on nije mogao sa muzikom. Skrivao sam tranzistor ispod jastuka da ne čuje", sjeća se Zubac.

Za novosadski list Dnevnik, Antić je pisao reportaže, objavljivane petkom.

„Uglavnom je pisao o malom, običnom čovjeku - o lovcima, prosjacima, političarima.

„Njemu je svaki čovjek bio vrijedan", priča Zubac.

Nemanja Rotar je prije sedam godina napisao knjigu u kojoj pominje Miroslava Antića.

„To je više knjiga moje generacije, knjiga o periodu odrastanja, a neizostavni dio toga bio je i Mika", objašnjava.

Pamti da je Antić dolazio nedeljom na ručak kod Rotarovih.

„Tada se kuvao gulaš koji je volio, a baka je dodavala i knedle", sjeća se Rotar.

Antić je objavio njegove prve radove u časopisu Neven koji je tada uređivao.

„Imao sam zauške i Mika je došao do nas. Pročitao ih i odlučio da ih objavi", seća se Rotar.

Antić je gostovao na osmomartovskim koncertima pjevača narodne muzike Tome Zdravković sa kojim se družio, kaže Rotar.

Zubac kaže da je njegov pobratim, kako je često nazivao Antića, bio hrabar čovjek koji je volio ljude i nikada nije bio ljubomoran na tuđi uspjeh.

„Živio je kao da će sutra umrijeti. Bili smo obični ljudi, nismo se gurali i vjerovali smo u neko daleko svjetlo koje se ugasilo", priča Zubac.

Volio je ovaj pjesnik i da mijenja biografiju i da šaljivo kaže da mu ne treba jer ju je već proživio.

„Smišljao je i izmišljao, što je strašno nerviralo njegovu majku koja je umjela da doda - šta opet laže", prisjeća se Nemanja Rotar.

Bio je to njegov način da stalno izmišlja sopstveni život, smatra on.