Danilo Kiš - Slatkorječiv i omiljen u društvu, volio je vino, cigarete i gitaru

Danilo Kiš (1935-1989), jedan od najvećih pisaca u srpskoj literaturi, u čijim je djelima sažeta sva gorčina surovog 20. vijeka, umro je 15. oktobra 1989. godine.

Pisao je njegovanim stilom sa moderno shvaćenom fabulom.

Diplomirao je svjetsku književnost na Beogradskom univerzitetu. Bio je dramaturg pozorišta "Atelje 212" u Beogradu i lektor u Strazburu, Bordou i Lilu.

Djela: romani "Psalam 44", "Mansarda", "Bašta, pepeo", "Peščanik", "Grobnica za Borisa Davidoviča", pripovijetke "Rani jadi", "Enciklopedija mrtvih", drama "Elektra 70", polemički spis "Čas anatomije".

Dok je radio na Univerzitetu u Bordou nastala je knjiga "Grobnica za Borisa Davidoviča". Ovo djelo uzburkalo je književnu kritiku i podijelilo čitalačku publiku na one koji su ga hvalili i one koji su ga smatrali plagijatorom.

Danilo je pokušao da objasni suštinu knjige u polemici "Čas anatomije". Poslije toga se, razočaran, odlučio na dobrovoljno izgnanstvo.

"Grobnica za Borisa Davidoviča" danas je jedan od najvećih srpskih romana.

Kiš se vratio u Francusku i u tom periodu nastaju njegova djela "Noć i magla", "Homo poetikus" i "Enciklopedija mrtvih".

Evocirajući uspomene, pisao je o porodici Sam. Napisao je porodičnu hroniku koja prati život nekoliko generacija.

Bio je opsjednut iskustvima iz djetinjstva, užasima Holokausta, nestankom oca Jevrejina, uspomenama na teško ratno djetinjstvo.

Kiš je dobitnik nagrada "Skender Kulenović" i francuskog ordena "Vitez umjetnosti i književnosti". Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti.

Danilo Kiš uveo je samosvojan stil u srpsku književnost – dokumentarno-poetski pravac u kojem je miješao istorijske i biografske fakte sa imaginacijom.

Danilo Kiš: “Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu. Posljednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gdje sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika.”

Veliki broj srpskih književnika, kao i pisaca na prostoru bivše Jugoslavije i danas piše pod uticajem Kišovog stila i njegovog poimanja književnosti.

Umro je u Parizu, gdje se jedno vrijeme i liječio. Sahranjen je u Beogradu u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.