Kako je Twitter promijenio novinarstvo

S Twitterom u prepiranjima pod njegovim novim vlasnikom, Elonom Muskom, mnogi korisnici odvajaju trenutak da procijene naslijeđe platforme društvenih medija. Pokrenuta 2006. godine, usluga je postala sastavni dio novinarstva, revolucionarizirajući širenje informacija, proširujući pristup izvorima i uzdižući glasove koji se prije nisu čuli. Takođe je, naravno, postao poznat po toksičnom diskursu, dezinformacijama i online zlostavljanju.

Dok se pitanja o budućnosti Twittera gomilaju, četiri pisca Guardiana razmišljaju o svojim iskustvima – ličnim i profesionalnim – s platformom.

Jim Waterson: 'Ne postoji lakši način doći pred uticajne ljude koji kontrolišu politiku i medije'

Kad se Twitter konačno sruši, biće tweet zvona na vratima kojeg se sjećam. Moja prijateljica i bivša kolegica Laura Silver žalila se da njezini ukućani uvijek ignorišu zvona na vratima kao neprihvatljivo uplitanje u njihove živote, što znači da je često propustila dostavu paketa.

Dosađujući se tihog jutra, brzo sam otkucao tweet, očekujući pregršt odgovora: “Neko u uredu tvrdi 'milenijalci se ne javljaju na zvona osim ako ljudi ne pošalju poruku da su vani'. Je li ovo stvarno?”

Moji postojeći pratitelji na Twitteru odgovorili su raznim čudnim pričama o bontonu zvona na vratima. U roku od nekoliko sati tweet se proširio izvan moje neposredne mreže i ljudi su me optuživali da sam dio zavjere glavnih medija za raspirivanje međugeneracijskog rata. U roku od jednog dana to se pretvorilo u pravu temu kulturnog rata, uz (uglavnom račune iz SAD-a) koji su sugerisali da moj stav protiv zvona na vratima predstavlja najgore primjere predrasuda i privilegija koji postoje na svijetu. 

Pisali su se novinski članci o pokušajima medija da raspiruju mržnju prema onima kojima su zvona na vratima iz raznih razloga duboko nametljiva. To je potaknulo istraživanje Wall Street Journala o budućnosti industrije zvona na vratima .

Twitter je u osnovi igra, a kada svladate pravila - kratkoću, provokativan jezik i emocionalni sadržaj - tada je moguće "pobijediti". Ne postoji lakši način nametnuti svoju informaciju – bilo da je riječ o ekskluzivnoj vijesti, oštrom političkom komentaru ili snažnom stavu o kućanskim aparatima – pred uticajnim ljudima koji kontroliraju politiku i medije. To je globalna radionica za dobre i loše rezultate, mjesto gdje možete testirati što će izazvati najjaču reakciju i jedan od najbriljantnijih izvora sirovih vijesti koji je ikada postojao.

Dok sam radio kao politički novinar u eri Peak Twittera 2010-ih, često sam pokušavao zamisliti politički uticaj stranice u stvarnom svijetu igrajući igru ​​"šta ako?".

Bi li Jeremy Corbyn uopšte došao na glasanje da postane vođa laburista bez rane, glasne podrške na Twitteru? Bi li Theresa May usvojila sporazum o Brexitu da Twitter nije bio tu da izazove haos? Kakav bi bio Sporazum na Veliki petak da je Gerry Adams tvitao uživo tokom pregovora? Sjednite u galeriju novinara Donjeg doma i vidjeli biste novinare kako šalju tweetove, a zatim beskrajno osvježavaju Twitter i čitaju tweetove jedni drugima. Pogledajte dolje u dvoranu ispod i vidjet ćete vremenske rokove na ekranima zastupnika koji rade potpuno isto.

I usprkos svim negativnim stranama – dobro je dokumentirano kako je to biti istaknuta žena ili obojena osoba na stranici – to znači da se ne možete sakriti od kritike. 

Twitter je digao u zrak velik dio tradicionalnog političkog upravljanja medijima učinivši kako funkcionira očiglednim za sve. 

Takođe je bio jedan od najučinkovitijih regulatora štampe koji je ikada postojao, prozivajući loše novinarstvo i predrasude zaobilazeći stare čuvare vrata.

Savremene bolesti kao što je transfobija potaknute su na Twitteru – no stranica je takođe olakšala marginaliziranim skupinama da prozovu takve predrasude.

Urednik Daily Expressa rekao je da je promijenio politički smjer publikacije nakon što je vidio viralne slike naslovnica protiv migranata, dok je Twitter račun Stop Funding Hate – sa svojih skromnih 125.000 sljedbenika – nedvojbeno u samo nekoliko godina izazvao više promjena u desničarskim novinskim kućama ciljajući na njihove oglašivače nego regulator štampe IPSO.

Početkom 2010-ih bilo je golemih prednosti biti mladi novinar u usponu. Mogli biste se ugurati u razgovore, dobiti provizije i izgraditi publiku koja bi vam pružila više priča. To što sam bio vidljiv na stranici i što sam ljudima omogućio da me kontaktiraju rezultiralo je bezbrojnim pričama koje inače nikada ne bi bile objavljene. 

Priče u Guardianu o unutarnjem funkcioniranju mreže lažnih vijesti koju vodi lobistička tvrtka Sir Lyntona Crosbyja ili o toksičnim kulturama u popularnim TV emisijama započele su DM-om na Twitteru. 

TikTok je izvrstan za video zapise, ali uprkos postojanju Mastodona ili Telegrama, nema očite zamjene za Twitter kada su u pitanju društvene mreže temeljene na tekstu.

U isto vrijeme postojali su gotovo neograničeni rizici za svakoga ko je već etabliran u medijima. Gledajući navodno legendarne novinare kako uništavaju svoju reputaciju (i karijeru) sa samo nekoliko loših tweetova shvatili ste da bi im bilo bolje da ostanu u predavaonici i čitanju knjiga.

Jer najgore je što se zapravo ne radi o vama, pojedinačnom tviterašu. Izbrisao sam sve svoje stare tweetove i bacio 10 godina javnih misli u internetski kontejner. 

Jednom sam potpuno prestao tvitati na šest mjeseci i nitko to nije primijetio. Ali onda sam objavio tweet o tome trebaju li Britanci staviti vaš mašinu u kuhinje – i to je završilo na naslovnicama više novina .

Postoje dvije lekcije koje ću izvući iz svog vremena na Twitteru: transformisao je novinarstvo na načine koje još uvijek obrađujemo. I otkrilo koliko se svi, u duši, samo želimo svađati oko kućanskih aparata, piše Guardian.