EKSKLUZIVNO: Slobodan Šoja za UNU o utiscima koje nosi iz Ukrajine i Rusije

Da su se pitali obični Ukrajinci, na obje strane, rata ne bi ni bilo, pa ne bi bilo ni potrebe da se bilo ko otcjepljuje. Mali ljudi koji su sinonim za tragiku uvijek su nemoćni naspram pohlepe velikih koji se s običnim ljudima poigravaju već vijekovima i nameću im život suprotan onom kojem teži čestit čovjek kome je kroz cijelu istoriju bio dovoljan hljeb i mir da bi srećno živio, počinje svoju priču za portal UNA Slobodan Šoja, bivši bh.diplomata i historičar koji je proteklog mjeseca boravio u Rusiji i Zaporožju i razgovarao sa ljudima na terenu.

Kaže da mu nije prvi put da je pozvan u Rusiju, te da Javna komora Ruske Federacije s vremena na vrijeme različitim povodima poziva kako bi se razmijenila iskustva i znanja, ali da ovaj put jeste povod za poziv bio referendum na kojem su se stanovnici i izbjeglice četiri ukrajinske oblasti trebali opredijeliti o svojoj daljoj sudbini.

“Domaćini su pozvali pedesetak ljudi iz cijelog svijeta sa vrlo jednostavnom namjerom: da se svako od nas u potpunoj slobodi što više informiše o zbivanjima u Ukrajini na osnovu svjedočanstava izbjeglica koje su iz te zemlje stigle u Rusiju. Istina uvijek ima više strana, a ovo je jedan od važnijih uglova iz kojih se ona može sklapati. A pošto je posjeta pala, ne slučajno, u vrijeme referenduma, cilj je bio da se uvjerimo ne toliko kako teče glasanje nego mnogo više zašto je uopšte došlo do glasanja. Naglasak, dakle, nije bio na tehničkim i administrativnim već istorijskim i životnim pitanjima.

Strah očigledan i razumljiv

Rusiji je bilo važno da na osnovu razgovora s ljudima na terenu, a koje smo mogli voditi bez ikakvih ograničenja, uzvanici iz svijeta spoznaju šta su sve preživjelle ukrajinske izbjeglice tokom višegodišnjeg bombardovanja, kako razmišljaju o situaciji u kojoj se nalaze i oni i država, šta žele i slično”, priča Šoja.

Ističe da je tokom svog boravka razgovarao sa brojnim izbjeglicama u mjestima Istra (blizu Moskve), te gradovima Ufa i Sterlitamak u ruskoj republici Baškortostan, nešto preko hiljadu kilometara udaljenim od Moskve.

“U Zaporožju nisam uspio razgovarati s običnim ljudima već samo sa domaćinima koji su nam obezbijedili logistiku, ali imali smo dovoljno elemenata da zaključimo mnogo toga“, kaže naš sagovornik.

Opšti utisak poslije razgovora sa običnim ljudima – naglašavam običnim ljudima jer o visokoj politici ovdje ne želim mnogo govoriti – je tužan i porazan, a dva su glavna utiska.

Prvo, po ko zna koji put u istoriji događa se da zbog provale ludila daleko od njih, nevini i nedužni ljudi izgube sve i postanu masovni tragičari istorije.

Drugo, bez imalo mržnje a sa previše odlučnosti oni smatraju da je definitivno završena priča o zajedničkom životu u Ukrajini Rusa i Ukrajinaca i da oni, skoro svi, poslije osam godina mučnog iskustva ne žele više ni nezavisnost već sjedinjenje s Rusijom”, kaže Šoja.

Priča da je strah  očigledan i razumljiv kod ljudi u Zaporožju.

“Na njega se nadodaju bol, očaj, umor, nestrpljenje... Predugo traju napetosti između bivše braće koju je strano miješanje podijelilo i raselilo. Ja ću se ovdje fokusirati samo na razmišljanja izbjeglica. Poslije svih razgovora s njima u Rusiji ostao sam u isto vrijeme zatečen i ohrabren, te tužan i srećan. Ti višegodišnji tragičari zadivljujuće dostojanstveno nose svoju bol koja se nikad ne pretvara u mržnju. Ta bol nije destruktivna, u njoj ima dovoljno poštovanja i oprosta, ali je suviše snažna da bi preko noći moglo doći do povratka u normalan život. Kao što maločas rekoh, a vrijedi to ponoviti, iz razgovora bilo s najmlađim bilo s najstarijim ljudima, osjeti se da je za njih epizoda zajedničkog života u Ukrajini naglo i nasilno završena i da kod njih nema ni želje ni volje da se nastavi. Stoga ne čudi potpuni uspjeh referenduma. Razlog je jednostavan, dva naroda, poput bračnog para, su se potpuno udaljili jedan od drugog. Jedan od partnera, onaj ko je u braku bio zlostavljan, želi što prije otići dok drugi partner smatra da treba ostati zajedno, mada ne nudi ništa za uzvrat već samo nastavak svađa.

To je tužni dio priče, a ohrabrenje i sreća koje osjećam poslije tih razgovora vezani su za poštovanje i odsustvo mržnje kod običnog svijeta. Iako je ja nisam osjetio ni primijetio, ne sumnjam da mržnja postoji i da je veoma prisutna, ali ne kod običnog svijeta, onog ko je stradao.

Mržnju obično osjećaju oni kojima se ništa nije dogodilo, odnosno oni koji su dobro profitirali od takvog nehumanog i nezdravog stanja svijesti”, objašnjava Šoja svoje utiske.

Ljudi trenutno više nemaju, nego što imaju

Kaže da je u odnosu na veoma razrušeni i opustošeni Donbas, Melitopolj  ostao pošteđen većih stradanja, ali  da  se najgore može očekivati jer se radi o strateški važnoj oblasti, za obje strane naravno.

“Trenutno ljudi više nemaju nego što imaju. Stotine kamiona stižu sa Krima svakodnevno i prevoze raznu pomoć lokalnom odmetnutom stanovništvu koje je krenulo na put bez povratka. I svi znaju da rat može dugo potrajati.

Ali osnovno pitanje koje se postavlja odnosi se na nacionalni sastav Ukrajine. Osmogodišnja kriza i pomjeranje stanovništva skoro u potpunosti su homogenizirali stanovništvo u nacionalnom pogledu. U tom smislu Ukrajina je duboko podijeljena zemlja, pa čak i ako bi nekim čudom sve teritorije sutra u nekom zamišljenom miru ostale u sklopu ukrajinske države, što je teško zamisliti, država će biti podijeljena po drugim principima i teško da će to ikad iko više spojiti. Razumljiva je želja i namjera Ukrajinaca da vrate sve teritorije koje trenutno ne kontrolišu, ali morali bi biti realniji, a naročito dobronamjerniji, ukoliko žele izbjeći veliko krvoproliće. Sve je otišlo predaleko”, kaže Šoja.

Mnogi ljudi su, kaže, izgubili  sve, imovinu, najbliže.

Pričao je sa izbjeglicama, a s njim je bila i, kkao kaže, njegova prijateljica britanska novinara Vanessa Bealey.

"Upoznao sam  glavnu medicinsku sestru iz Mariupolja, sada je izbjeglica u  Baškortostanu. Zove se Valentina. Valentina  sa mužem Ivanom, kćerkom i unukom živi u 16 kvadrata. Sve je savršeno čisto i skladno. Ivan je bio bogat čovjek, glavni inžinjer u Mariupolju, imao četiri stana, sve izgubio", priča Šoja, te dodaje da je sreo i Mirsada iz Zenice koji je sad u izbjeglištvu u Baškortostanu, a koji je radio 30 godina u Mariupolju i sve izgubio.

Referendum urađen na brzinu, pa je sigurno da je moralo doći do određenih propusta

Ističe da nije mogao dovoljno pratiti odvijanje referenduma niti je to bio  njegov glavni zadatak.

“Premalo smo glasačkih mjesta posjetili, jedno dnevno, a svaka posjeta je bila kratka. Na četiri mjesta koje smo posjetili, vidjeli smo samo nekoliko glasača. Tako da mi je teško dati generalnu ocjenu kako je referendum protekao sa proceduralne strane. Sve je urađeno na brzinu pa je moralo sigurno doći do određenih propusta.

U jednom intervjuu za rusku televiziju poslije posjete pitali su me isto što i vi, kako je protekao referendum. Kazao sam da je to sporedno pitanje jer je u kratkom roku teško bilo uraditi sve po propisima i očekivanjima, ali da mi se čini da je volja naroda opštepoznata i da je ogromna većina voljna sa zadovoljstvom glasati "DA". Nije bilo potrebe raditi bilo šta nezakonito jer je referendum bio osuđen na potpuni uspjeh.

Osjetilo se to po ponašanju ljudi i izrazima lica. Svi su nekako bili ozareni i srećni što okreću potpuno novu stranicu svoje sudbine. Prisustvovao sam zajedničkom brojanju glasova u Melitopolju 27. septembra u jednoj velikoj sali. DA je bilo neprikosnoveno, sa tek pokojim NE i još manje neopredijeljenih koji su zaokružili i DA i NE. Na moju namjernu provokaciju otkud toliko NE, članovi komisije su me prijeko pogledali i kazali da je svako slobodan glasati kako želi, ako tako osjeća njegovo srce. Ponovio sam iste scene na ostalim stolovima i svi su mi isto kazali, što je bilo ohrabrujuće. Sebi su birali mir i stabilnost, a Ukrajincima su poslali znak poštovanja i dobrih želja. Kamo sreće da oni odlučuju o svemu kao što ne odlučuju”, priča o svom viđenju referenduma na terenu Šoja.

Majka koja je izgubila sina: “krv se lije na obje strane, a majka na obje strane plaču za svojim djetetom”

Priča i o susretu sa majkama stradalih mladića  i njihovoj boli.

“Mene je posebno dirnula jedna mlada majka koja je izgubila u Donbasu sina jedinca od 18 godina. Dostojanstvena u boli, njene misli su stalno sa majkama na drugoj strani. Želi samo da se sve što prije završi jer, veli, ‘krv se lije na obje strane, a majka na obje strane plaču za svojim djetetom. Svakoj majci je na isti način bolan gubitak sina’. To je zaista izraz velike kulture, plemenitosti i širine. Glas takvih osoba nažalost slabo se čuje.

Nema većeg neprijatelja rata nego među izbjeglicama. Svi oni sanjaju samo tišinu i spokoj, ali moraće sačekati da zlo dovrši svoje vlastite kaprice i prohtjeve, pohlepu i frustracije. U ukrajinskoj tragediji, nažalost, zlo je mnogo moćnije od dobra”, kaže Šoja.

Kod kuće dočekan “na nož”: “Nisam se svrstao ni na jednu stranu, već na stranu istine i stranu ljudi u nevolji”

Ističe da su optužbe kod kuće (Sarajevo) bile očekivanje, jer kako tvrdi, nezreli smo kao društvo da stvari posmatramo široko, sa razumijevanjem i poštovanjem, već da samo znamo  suditi drugome bez suđenja i prava na odbranu.

“Zato se nalazimo gdje se nalazimo, u vječnoj mržnji, netrpeljivosti i vječnoj potrebi da budemo isti i da isto razmišljamo.

U principu, ja uopšte nisam ni bitan. Mnogo je važnije stanje u našem društvu koje nema ni kulture ni znanja da poštuje pojedinca i njegov izbor, već samo zna sebično i primitivno linčovati onog ko se ne uklapa u "zvanično mišljenje". Kad neko strašno mrzi to je prije svega odraz mješavine primitivizma, neznanja i zavisti i sa takvim osobama ne vrijedi polemisati. Njihova bolest je i bolest društva, a to je ono što zabrinjava i što nam ne da naprijed.

Ni u jednom trenutku nisam se svrstao ni na koju stranu već na stranu istine i ljudi u nevolji. Nisu mi ni zadatak ni želja bili da na bilo koji način ‘legalizujem’ referendum jer ja ne predstavljam nikakav međunarodni autoritet. Najviše boli zapravo to što sam proveo dosta vremena s ljudima koji su doživjeli sličnu sudbinu kao Sarajevo tokom posljednjeg rata, a Sarajevo to niti zna niti želi znati. Osnovni ljudski nagon onih koji su patili je da izraze empatiju prema sapatnicima. U prethodnih osam godina nije se čuo ničiji glas iz Bosne i Hercegovine gdje bi se osjetilo da razumiju nesrećnike iz Donbasa. Kao što smo mi bili žrtve beogradske, tako su i oni žrtve kijevske politike, pa su donijeli odluk uda svoju sudbinu preuzmu u svoje ruke.

Ostala je velika mrlja na našoj savjesti. Nisu važni lideri, njihove izjave i namjere, važna je ljudska sudbina nevinih i nju moramo uvijek prepoznati i s njom se solidarisati. Izbjeglice s kojima sam razgovarao veoma cijene to što ih neko barem razumije. Ljudima u nevolji ne treba mnogo da im se podigne moral. Stalno zaboravljamo da su u centru ove ukrajinske tragedije obični ljudi jer nas i mediji i politika tjeraju da razmišljamo kao da smo jedan od učesnika u ratu. Pa kad neko pokaže razumijevanje za velike i nevine stradalnike onda ispada da smo se "svrstali na stranu agresora", kao što su meni svi odvratno i bolesno prigovarali.

Nikako da se izdignemo iznad svega i u šumi neljudi ne prestajemo tražiti čovjeka. Ja sam ga tražio i našao. Ostali koji su me olako osudili bez suđenja odlučili su biti neljudi i izložiti javnom linčovanju. Ponoviću opet da ja nisam važan, ali da je za budućnost ove zemlje užasavajuće porazna činjenica da u njoj žive u ogromnom broju poluljudi, primitivni i ostrašćeni koji ne znaju ništa drugo raditi do mrziti i kamenovati onog ko ne misli kao oni. Na mržnji se nikad ništa zdravo nije izgradilo”, ističe Šoja.

Kaže da je bio svjestan rizika da će se naći zlonamjernih ljudi koji će pogrešno i netačno prikazati smisao mog putovanja, poznavajući sebe, svoju nezavisnost i principijelnost, nisam ni trena oklijevao ni kao čovjek ni kao naučnik. Kao čovjek zato što sam, kako rekoh, želio tražiti čovjeka u zoni sumraka i pakla, a kao istoričar zato što istoričari ne smiju odbiti prilike da prisustvuju uživo velikim istorijskim promjenama.

Veoma je važno kazati da ja nisam imao nikakvu ulogu posmatrača u punom smislu riječi, kao što je to pokušano kod nas prikazati, već ulogu objektivnog istraživača koji traži istinu jer samo istina zaustavlja sukobe i ratove. A nad Ukrajinom lebde bezbrojni crni oblaci laži i obmana. Kroz nju defiluju grupe profesionalnih zlonamjernih putujućih huškača koji svijetom prenose tendenciozne laži. Istrajavanje u laži donijeće toj nesrećnoj zemlji gomile mrtvih koji će uzalud ginuti za sebične interese stranaca koji su već pokupovali sva ukrajinska bogatstva.

Svim građanima Ukrajine želim što brži mir i što brže osvješćenje. Ako brzo ne shvate da im je potrebniji mir nego novo i moćnije oružje nema im spasa. Mir služi za povratak života i blagostanja, a moćno oružje za povratak smrti i siromaštva”, poručuje na kraju Šoja.