UNA INTERVJU / Đakon koji izvodi ilahije: Dođi, vidi šta ljubav može da učini od nas

Nevjerovatne reakcije u javnosti, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u regionu, izazvali su đakon iz Trebinja Branislav Rajković i poznati bh. pjevač Armin Muzaferija.

Podsjećamo, Muzaferija je posebno cijenjen po izvedbama ilahija i kasida, a prije nekoliko dana je s Rajkovićem ponovo oduševio bosanskohercegovačku javnost izvodeći ilahiju „Dođi, vidi ašk šta čini“.

Dvojac je izveo nešto što je u "normalnom svijetu" potpuno normalna stvar, ali ovo je BiH, zemlja koja svakodnevno proživljava previranja i tenzije, a sve zbog  politika koje preovladavaju.

U intervjuu za UNA portal Rajković nam je otkrio odakle je došla ova saradnja, o životu u BiH, s naglaskom na Hercegovinu, te koegzistenciji tri religije, ali i odnosima običnih ljudi.

Neki mediji su ovo vaše zajedničko izvođenje ilahija i kasida nazvali  "anđeoskim glasovima". Shvatit ćete da je ovo u državi poput BiH, gdje je svakodnevna politička scena zatrovana do to mjere, da i najnormalnije stvari poput ove izazivaju senzaciju? Kako komentirate što su ljudi, i ne samo u BiH, već cijelom regionu oduševljeni?

Sama činjenica da ljudi prepoznaju nešto kao anđeosko, ma koliko mi sami, a naročito ja i moj glas, bili daleko od toga, ukazuje na još uvijek prisutan osjećaj i potrebu za tim dobrim, lijepim, nadmaterijalnim, nadljudskim i Božanskim.., a kada to još u takvoj mjeri, otvoreno i sa oduševljenjem iskažu, djeluje da je potreba za dobrom danas naročito izražena. Izloženost preovlađujuće lošem, svakako čini upadljivijim i neko malo dobro. Drago mi je što je kao takav preoznati naš unisoni duet ali bi svakako bilo bolje kada bismo svi, opet muzičkim riječnikom rečeno, i u polifoniji i harmoniji tako zvučali i živjeli.

Kada je počelo vaše "druženje s Arminom Muzaferijom i izvođenje ilahija i kasida?

Tokom posljednje pandemije, prijatelji iz Mostara su me zamolili da podržim jedan njihov projekat šaljući snimak izvođenja neke od sevdalinki. Pored jedne sevdalinke uputio sam im i snimak mog izvođenja ove divne pjesme na turskom, pominjući da sam je naučio uz intrepretacije Armina Muzaferij. Armin je ubrzo, takođe javno odgovorio, a prvom prilikom sreli smo se na njegovom koncertu u Trebinju i tom prilikom zajedno smo je izveli, što smo ponovili i prije nekoliko dana.

Koja je poruka vas i Armina Muzaferije?

Zajednička poruku ustvari je sadržana u samoj ovoj pjesmi, koju smo pjevali i pjevamo zajedno. I to, ne samo u predivnom tekstu, nego i u njenoj melodiji i ritmu, kao i u cjelokupnom izrazu i emociji koju nosi. Ukratko, to je poruka za svakog čovjeka: dođi, vidi šta ljubav može da učini od nas, ukoliko, umjesto mržnje, preovlađuje u našim životima!

Šta je generalno osnovno za postojanje jednog čovjeka? To pitam jer je BiH, govorim sada subjektivno, meni najljepša zemlja svijeta? Je li to ljubav, porodica, zajedništvo, komšije?

Pošto čovjek i ne postoji jedan i sam, nego u zajednici sa drugim ljudima, i pošto ni zajednice ne postoje same, nego postoje zajedno sa drugim, i to ne samo ljudskim, zajednicama, osnova takvog višestrukog zajedničkog sapostojanja mora biti neki odnos. Razumna bića teže afirmativnim odnosima, a najafirmativniji odnos je ljubav. Ta osnova utemeljuje sve druge dobre odnose i, ukoliko ona postoji, nadomješćuje sve ono što nedostaje. Mislim, da smo mi ovdje svjesni značaja ljubavi ali da ni kao pojedinci, a naročito kao pojedinačne zajednice, nismo ili ne želimo da budemo svjesni da se do nje, makar u okolnostima koje imamo, dolazi zajednički.

Jeste li iznenađeni reakcijama?

U početku sam bio iznenađen više odsustvom negativnih i loših, nego prisustvom dobrih reakcija, iako je svakako iznenađujuća njihova brojnost. Ovaj puta sam više iznenađen naročitim nastojanjima da se pozitivne reakcije prenesu i tako dođu do što većeg broja ljudi, na čemu i Vama zahvaljujem. 

Vi govorite arapski jezik, čak ste i liturgiju izvodili na tom jeziku? Zbog čega?

Ustvari, volio bih da govorim, to jest više volim arapski nego što ga govorim. Iskoristio sam priliku da učim samo neke osnove tog jezika, zbog njegove melodičnosti i moje privrženosti jednoj široj levantinskoj estetici, čijoj ljepoti doprinosi i taj jezik. Uz to, zbog značaja koji taj jezik ima u islamu, u izvjesnoj mjeri, kroz to malo znanje mogao sam da naslutim neiskorišćene mogućnosti svojevrsnog uporednog bogoslovlja hrišćanstva i islama ali ne, kako se možda u prvi mah čini, u smislu nekog površnog i populističkog sinketizma, nego radi boljeg razumijevanja i zajedničkih strijemljenja u svakodnevnom životu, pa i životu nakog života, u koji vjerujemo... Govoreći, pak, neke dijelove Liturgije na arapskom jeziku, nekim članovima naše zajednice nastojao sam da taj osvećujući zajednički prostor i vrijeme učinim prijemčivijim, a istovremeno čineći ostale članove naše zajednice prijemčivijim za druge ljude.

I na kraju, kako koegzistiraju tri religije u BiH, konkretno sada u Hercegovini?

Konkretno, pa i bez pristrasnosti, kojoj sam vrlo sklon kada je Hercegovina u bilo kojem smislu u pitanju, mislim da ovo područje i u ovom smislu zaista prednjači. Iako više kroz pojedinačne odnose predstavnika vjerskih zajednica, postoji takoreći stalna komunikacija, odnosi su povremeno prilično intenzivni i iskoračujuči, naročito od kada su njihovi protagonosti postali na čelu pravoslane zajednice u Hercegovini, episkopi Grigorije i Dimitije, a na čelu islamske i katoličke zajednice, muftija mostarski Salem ef. Dedović, a biskup monsinjor Petar Palić.