Kako odgojiti dijete bez vikanja i kažnjavanja?

Kako odgojiti otporno, sretno i uspješno dijete te se osjećati samopouzdano u ulozi roditelja, kako od neposlušnosti doći do saradnje, znati postaviti granice, stvoriti okruženje u kojem dijete razvija inteligenciju, mentalnu snagu i odgovornost samo su neke od tema programa "Samopouzdani roditelj" koje vodi vaspitačica i edukatorica za odgoj Tanja Hrvatin Šimičić.

Majka četverogodišnje Eve i uskoro dvogodišnjeg Linna priznaje kako se i sama katkad posklizne u odgojnim metodama, ali ustrajna je u tome da se pridržava svega što je naučila tokom studija na Učiteljskom fakultetu, rada s djecom te pohađanja dvije škole psihoterapije - Integriranu tjelesno orijentisanu, u kojoj usvaja znanja o tome kako rana iskustva i odnosi s roditeljima utiču na život u kasnijoj odrasloj dobi, i drugu, Integriranu psihoterapiju za djecu i adolescente orijentisanu na psihoterapijski rad s djecom i roditeljima.

"Još tokom studija sam osjetila da me zanima psihologija i kad sam se zaposlila u vrtiću, više sam bila usmjerena na svako pojedino dijete, njegov svijet i odnos s roditeljem nego što me zanimao obrazovni proces. Zato sam se odlučila individualno posvetiti roditeljima i djeci, a to me posljedično i dovelo do mog najvećeg projekta ‘Samopouzdani roditelj‘ koji se održava dva puta godišnje kroz šest sedmica intenzivnog rada putem Zooma i videoprojekata. U program krećemo s temeljima: kako funkcionišu djeca, kako se razvija mozak i što se događa kod pojedinih odgojnih postupaka. Učimo kako disciplinisati djecu poučavanjem, a ne ‘ranjavanjem‘. Najveći izazov današnjih roditelja je dječja neposlušnost i postavljanje jasnih granica. To im je uistinu najveća boljka. U jednoj krajnosti roditelji kažnjavaju za nepoželjna ponašanja, u drugoj popuštaju", kaže Tanja Hrvatin Šimičić i dodaje:

"U edukaciji težimo sredini - postavljanju granica na poštujući način. Da bismo to mogli, potrebno je zadovoljiti nekoliko uslova, a najvažniji je da razumijemo funkcionisanje djece, što njihovo ponašanje znači, kako uče i kako postići ciljeve koje za njih želimo. Naprimjer, ako dijete od dvije godine baca kamenčiće u drugo dijete, neću vikati na njega i reći: ‘Sram te bilo! Još jednom i idemo doma!‘ ili ‘Još jednom i uzeću ti ovaj bager i baciti ga preko zida‘. Djetetu je bolje reći: ‘Ne smiješ bacati kamenčiće!‘ I fizički ga zaustaviti. Zatim ću nastaviti: ‘Možeš ih stavljati u ovaj bager, vidi ovako… Napuniš pa iskrcaš…‘ Ako dijete nastavi, ponovit ću još jednom što smije raditi umjesto da se fokusiram na ono što ne smije i najaviti: ‘Morat ćemo se maknuti ako nastaviš‘. To ne valja izreći kao prijetnju, već kao najavu. I zatim ako dijete nastavi, reći nešto poput: ‘Vidim da ne možeš prestati bacati, idemo sada.‘ I otići na neko drugo mjesto igrati se te procijeniti treba li tom djetetu povezanosti. Možda to nije bila samo igra i istraživanje već je riječ o nemiru. Možda mu treba da se izbalansira uz pomoć roditelja. Ovo je samo jedan primjer koji pokazuje da poučavam dijete što smije raditi, a ne kažnjavam za ono što je učinilo. Nije učinilo jer je zločesto, već zato što u tom trenutku nije moglo zbog razvojnih razloga slijediti uputu i izraziti određene emocije i potrebe na bolji način."

Najveće greške roditelja

Dodaje da su najveće greške koje roditelji rade fizičko i psihičko kažnjavanje djece. Prema djeci se prečesto ponašamo onako kako se nikad ne bismo ponašali prema nekoj odrasloj osobi, samo zato što znamo da nas niko neće kazniti i da nećemo izgubiti ljubav - djeca u toj dobi će nas uvijek bezuslovno voljeti.

Kako rad u području odgoja uvijek obuhvata i rad na sebi koji je nužan za rad s ljudima, Tanja iza sebe ima dugogodišnje iskustvo ličnog razvoja putem psihoterapije koje se sada uz edukacije koje pohađa slažu u mozaik koji joj uvelike pomaže u radu.

Tema kojom se često bavi na radionicama su tantrumi, izljevi bijesa specifični za dvogodišnjake. No, i za takve neželjene situacije ima rješenje.

"Djeca imaju često tantrume u trgovini zbog mnogo podražaja, a jako malo mehanizama nošenja s frustracijom (jer im taj dio mozga još nije razvijen). Dijete koje ima tantrum u javnosti ili doma nije razmaženo ili neodgojeno. Tada, kada se to dogodi, dijete treba roditelja koji se može nositi s tim emocijama. Važno je da se držimo granice i validiramo emocije: ‘Znam da želiš oboje. Rekla sam da ćemo kupiti samo jednu stvar. Čujem, jako ti je teško, vrištiš! Tu sam za tebe.‘ Čučnem pokraj djeteta i svojom smirenošću pozivam njegovu smirenost. Ako dijete nastavlja vrištati i bacati se dže vrijeme, ostavimo košaru sa strane i odemo van, do auta ili na mjesto gdje se može derati. Dijete to možda neće htjeti, ali mi to ipak učinimo. Korištenje vizualnog plana rutina uvelike smanjuje otpor djece. Djeca imaju potrebu za odlučivanjem, kako i ne bi kad cijeli dan nešto zahtijevamo od njih. Kada je plan rutina šef umjesto nas, manje je otpora. Dijete samostalno vodi proces pripreme i bilježi na planu kad to učini. Takođe, umjesto da kažemo: ‘Ajde na kupanje‘, možemo reći djetetu: ‘Koju životinjicu danas kupaš? Ovu ili ovu?‘ To je samo jedan od primjera kako spriječiti otpor", objašnjava.

Iako njezine radionice uglavnom pohađaju majke, sve više očeva svjesno je koliko je njihova uloga važna u odgoju djeteta pa joj priznaju kako njezina videa slušaju, primjerice, dok treniraju ili u vožnji automobilom. Mnogi roditelji dolaze jer samo žele ojačati samopouzdanje svog djeteta, a neki jednostavno žele učiti kako što bolje poticati razvoj svoje djece. To su roditelji koji su svjesni da se u odgoju radi o njima, ne o djeci.

"Kakvog je god dijete temperamenta i kako god da se ponaša, mi smo ti koji trebamo prilagoditi svoj pristup da bismo dobili rezultate. To su roditelji koji umjesto: ‘Moram ga stisnuti i kazniti da se ponaša bolje‘, kažu: ‘Želim vidjeti što mogu drukčije da dijete reagira drukčije‘. Temelj mog rada je odnos prema djetetu kao biću jednako vrijednom poštovanja kao i odrasla osoba", zaključuje Tanja Hrvatin Šimičić.

Tips&tricks

Ako želimo rezultate, u odgoju se trebamo više baviti svojim ponašanjem nego djetetovim.

Kazna ne poučava dijete, ona ga ranjava. Propustili smo priliku ići prema svom cilju.

Što više želiš da ti se dijete pokori i ideš tvrđim pristupom, to će se dijete više opirati. Neko će se dijete, doduše, iz straha povući i poslušati, ali to će loše uticati na pozitivnu sliku o sebi.

Disciplina koja potiče dijete da bude odgovornije, zrelije i samopouzdanije ne uključuje namjerno nanošenje boli, piše Gloria.

Svjesno i poštujuće roditeljstvo ne uključuje popuštanje, ono itekako uključuje granice. Dijete nije lišeno spontanih životnih teškoća, razočaranja, tuge, ljutnje i izazovnih iskustava. Svjesno roditeljstvo uključuje granice i ljubav (i poštovanje).
Time-out ne poučava dijete, dijete u time-outu smišlja kako će se osvetiti, kako je svijet nepravedan, kako nije dovoljno vrijedan i voljen.