Žuti za UNU: Kako sam sa Džajom "odigrao" na riječ

Jedan od najboljih hrvatskih fudbalera svih vremena Robert Prosinečki za UNU je otkrio sve detalje famoznog prelaska iz Dinama u Crvenu zvezdu, hrabrog poteza koji mu je promijenio karijeru, život.

Popularni Žuti je, na iznenađenje mnogih, u ljeto 1987. godine Zagreb zamijenio Beogradom. I, ostalo je istorija.

Sa Crveno-bijelima je osvojio praktično sve, uključujući i najvrjedniji fudbalski pehar, Ušonju.

Igrao je i za moćni Real, čuvenu Barselonu, oprobao se na Ostrvu, sa Vatrenima uzeo svjetsku bronzu, sa Plavima kao klinac pokorio planetu... Ostvario je impresivnu karijeru kakvom se samo rijetki pohvaliti mogu. I sve to bez ijedne jedine mrlje.

Robi je rođen u njemačkom Šveningenu, sa deset godina se sa porodicom vratio u Jugoslaviju, te je potom šest sezona nosio dres Modrih.

Kada je trebalo da iskorači na veliku scenu i šansu dobije u prvom timu, naišao je na prepreku, Miroslava Blaževića.

Legendarni Ćiro nije vjerovao u Prosinečkog. U sezoni 1986/87 dao mu je šansu na svega dvije utakmice.

Iz tog perioda datira i urbana legenda da je Trener svih trenera rekao da će pojesti svoju diplomu ako Robert postane vrhunski igrač. A postao je...

"Bilo je manje-više tako. Niti u jednom trenutku u životu ništa nisam skrivao. Da, puno se pričalo o tome. Cijela moja karijera se stavljala u taj kontekst, Ćiro i ja, da li reprezentacija da li ono vrijeme kada sam kao dijete iz Dinama otišao u Crvenu zvezdu. Kada si klinac, onda si ljut. Morao sam tada da mijenjam navike. Živio sam sa starcima, mama je kuvala, tata vozio na trening, imao sam puno prijatelja... Tako da nije bilo nimalo lako otići u novi grad, ogroman klub i još se dokazati. Ali, u Zvezdi sam imao duplo veću želju i motivaciju. Nisam želio da se u Zagreb vratim sa neuspjehom", otkrio je Žuti na početku razgovora za UNU.

Prosinečki je izrazio veliko žaljenje što Blažević više nije među živima, uz konstataciju da su njih dvojica "izgladili stvar":

"Živjeli smo 300 metara jedan od drugog. Često smo, svaki drugi, treći dan pili kafu. Kad si stariji, ne da opraštaš, nego shvataš da je bilo zapisano da tako mora biti. Oprošteno je sve, izglađeno. Bio sam jako tužan kada je Ćiro preminuo. On je u biti legenda trenerskog posla, hrvatskog, bosansko-hercegovačkog fudbala, jer je i u BiH napravio kult. Sa njim je počelo, prodrmalo se svašta nešto, igrači postali vrjedniji. On je to imao u sebi...".

Kako su se za Robijem zatvarala vrata "Maksimira", tako su se otvarale kapije "Marakane". Prosinečki je otišao na probu u Zvezdu. Vrlo brzo "zapao" je za oko odgovornima, te niko nije ostao ravnodušan na njegove kvalitete. Iako je bio klinac, već je igrao kao veliki. Sa vicom u igri, šmekom, lakim korakom, kreacijom, vizijom...

Za taj period je vezana još jedna urbana legenda. Nakon prikazanog na travnjaku, prvi operativac kluba Dragan Džajić je, navodno, Robija i njegovog oca Đuru "zaključao" na stadionu dok Žuti ne potpiše.

"Da, ima puno priča i o tome. A ovo je jedina prava istina. Ja sam to doživio, a drugi nek pričaju. Došao sam na probu, pokojni otac me doveo. U tom periodu jako puno navijača je dolazilo na treninge, njih 500, 600. Tribine su uvijek bile popunjene. Igrala se prijateljska utakmica, a u toku je bila Univerzijada. U Zagrebu su bili Dragan Stojković Piksi, Boro Cvetković, Refik Šabanadžović i ne znam ko još sve. Mi smo odigrali prijateljsku sa Radom, a ja sam dobio šansu i pokazao se kao dobar. Uz to, bio sam i slobodan igrač. Džajić je to vidio, kao i pokojni trener Velibor Vasović koji mi je kasnije dao puno puno samopouzdanja i sa 18 godina me gurnuo u prvi sastav. Oni su vidjeli kako igram i odlučili su da potpišu ugovor sa mnom", dodao je naš sagovornik.

Jedini problem u cijeloj priči bio je podatak da je Robert u prestonicu stigao samo sa manjom torbom, te je trebao nazad za Zagreb kako bi donio još stvari.

"Moj otac je tada rekao da idemo kući i da ću, kad se vratim u Beograd, potpisati za Zvezdu. Pošto je Džaja vidio da sam bio stvarno dobar, možda je pomislio da ću u tom trenutku iskoristiti pohvale iz Beograda i vratiti se u Dinamo. Zato je rekao da ne mogu otići dok ne potpišem. Onda je moj tata odgovorio da je njegova riječ veća od Zvezde i Beograda i da će njegov sin sigurno doći. Tako sam otišao u Zagreb po stvari, vratio se potom u Beograd i ostao četiri godine".

Žuti je svojim talentom, umijećem, ponašanjem vrlo brzo "kupio" Delije. A, kako sam kaže, taj zadatak mu je olakšala činjenica da je po pravilu igrao dobro protiv najljućeg rivala, Partizana.

"Da, to je bio određeni uticaj na cijelu priču. Znamo svi da je riječ o velikom derbiju, rivalstvu koje traje godinama. Imao sam tu sreću da sam dosta ključnih golova dao Partizanu. To je isto bio jedan faktor da me navijači još više zavole", naglasio je Prosinečki.

Kao igrač, Robi je u "Ljutice Bogdana 1a" stigao sa malom torbom, a otišao sa velikim peharom Kupa šampiona. Kao trenera, dočekalo ga je više od 40.000 ljudi na tribinama kojima je dao prijeko potrebnu iskru i vjeru.

Zvezda je pod njegovom dirigentskom palicom, uprkos vrlo teškom periodu i finansijskoj dubiozi u klubu, igrala dopadljiv fudbal, te uzela Kup Srbije. A kada je vidio da više "ne ide", Žuti je sam odstupio, bez ijedne ružne riječi, a imao je šta da kaže. Ispraćen je aplauzom novinara, sa suzama u sopstvenim očima.

Fudbalski romantičari se nadaju da će doći dan kada će se Robert vratiti svojoj fudbalskoj kući. On sam se vodi onom "nikad ne reci nikad":

"Život priča priče. To je, jednostavno, tako. Nikad ne znaš šta će se desiti. Uvjerio sam se u to, za puno sam stvari prvo rekao ne, a onda se desi da. Eto, djeci kažem da nešto ne mogu dobiti. Onda mi kćerke ispričaju lažnu priču i ja im dozvolim odlazak negdje, iako sam prvo rekao da nema šanse. Tako je i u životu, tako je i poslu. U ovom trenutku ne razmišljam o Crvenoj zvezdi. Ali, opet kažem, nikad ne znaš šta se može desiti sutra".

Robi je pohvalio Zvezdinu renesansu, uz poruku da ga za crveno-bijeli dres vežu samo najljepše uspomene:

"Drago mi je da klub pravi dobre rezultate, da ima sigurno mjesto u Ligi šampiona, što je velika stvar. Samo da tako nastavi. Moj period u Zvezdi pamtiću po fenomenalnim sjećanjima, i kao trener, a pogotovo kao igrač, jer smo napravili istorijski rezultat. I dan danas se još priča o našoj generacji koja je osvojila Kup šampiona. Daj bože da neko sa ovih prostora to ponovi. Ali, puno teže je sada jer najveći klubovi imaju nevjerovatnu finansijsku moć i uzimaju sve najbolje".

Činjenica je da je fudbal značajno evoluirao u posljednjih 30 godina. Uprkos tome, sagovornik UNE vjeruje da bi se njegova šampionska generacija iz 1991. godine kud i kamo bolje suprostavila današnjem Mančester sitiju, koji juri ka ostrvskoj kruni i koji je preksinoć pregazio Real sa 4:0 za finale Lige šampiona protiv Intera:

"Mislim da ne bi bilo 4:0 za njih, ma ne bi sigurno. Fudbal jeste evoluirao, međutim, tvrdim ti da bi 90 odsto igrača koji su nastupali devedesetih godina moglo da igra i sada. Malo bi se više pazili, više trenirali, vodili računa o prehrani, vitaminima, svemu što ide uz to. Jer, fudbal se još uvijek igra loptom. Nije došla neka druga stvar.

U ovogodišnjoj Ligi šampiona ostala je još jedna nepoznanica, Inter ili Siti.

"Po svemu sudeći, prvak će biti Mančester. Zbog toga kako je igrao cijelu godinu, kakvu formu trenutno ima, igrački kadar, trenera Pepa Gvaridola koji je evidentno sve to posložio. Poslije dvije godine u kojima nisu uspjeli, vjerujem da će treću ipak biti tu, na vrhu. Naravno, ne treba nimalo potcijeniti Inter. Puno je tu dobrih fudbalera čiji način igre ni u jednom trenutku neće odgovarati Sitiju. Ipak, Englezima dajem prednost", istakao je Robi.

Nekada je postojala dilema da li je Pele ili Dijego Armando Maradona najbolji fudbaler svih vremena. Danas ona glasi Lionel Mesi ili Kristijano Ronaldo? Žuti, pak, nema dilemu ko je fudbalski GOAT:

"Svi oni su fenomenalni igrači, četiri najbolja ikada. Kad pričamo o Peleu i Maradoni, Pele je napravio neke stvari koje Maradona zbog ekstremnog načina života nije. Ali, svi smo mi voljeli Dijega. Bio je genije, iako je kroz život radio neke stvari zbog kojih nije postao ikona. S druge strane, uvijek sam za Mesija. Bio sam mnogo srećan kada je sa Argentinom osvojio Svjetsko prvenstvo. To što mu je falilo, sada je uzeo i time dokazao da je on najbolji svih vremena".

Prosinečki je apostrofirao činjenicu da zbog svojih izbora nikada nije zažalio te da ništa u životu ne bi mijenjao:

"Gdje god sam bio, ostavio sam neki trag. Možda nisam svugdje pokazao sav igrački kvalitet zbog raznih povreda. Bio sam omiljen i u nekim drugim stvarima. Tako da, nikada ne bih mijenjao ovaj život. Takav kakav je, uz probleme koje je donio neki moj način života. Često se pričalo o tome... Ali, stvarno ne bih ništa mijenjao. Imao sam tu sreću da sam igrao u najvećim klubovima i da sam uživao u fudbalu. To je neki moj život, jedna od najljepših stvari. Sada, kao trener, trudim se da i dalje radim taj posao. Ali, kao igrač, zadovoljan sam svojom karijerom, bez daljnjeg", jasan je Žuti.

Šta je Robi još rekao o porocima, Realu, "Maksimiru", Siniši Mihajloviću, Vatrenima, pritiscima, Zmajevima, Barseloni, Orlovima... pogledajte u emisiji Una Intervju koja će biti emitovana u srijedu, 31. maja, od 20 časova.